...diSapPOiNTe:D...
IzGUBljEnA...
ZBUnjeNa...
pOvRiJeĐENa...
IzGUbLjEna...
...Ne znam što bih sama sa sobom...
U samo jednom trenutku nestalo je sve što sam nekoć smatrala "idilom"; kao da je sve poprimilo nekakav drukčiji redoslijed i više se nikad neće vrati na staro... Ponajprije, ne mogu vjerovati da toliko dugo vremena nisam uviđala laž* oko sebe... To je upravo ono što me najviše pogodilo...
...i konstantno vraćam jedno te isti film u glavi i "vrtim" stare slike... Možda upravo zato jer mislim da ću konačno nešto i razumjeti, da ću shvatiti... Odjednom puno pitanja -pitanja na koja nemam odgovore i mislim da ih ipak nikad neću ni imat...
>"When the truth is found to be lies
and all the joy within you dies..."
Zašto skrivati istinu i ne reći ju odmah, na vrijeme? -zar nije tako bolje? (-vjerovatno se neki i neće složiti sa mnom...). Jer, prije ili kasnije sve se dozna, a najgore je kad upravo ono što niste željeli čuti i za što ste mislili da je nečija neslana šala ipak poslije i bude potvrđeno, tj. istinito?
A sada, kome sad da vjerujem...?! Da se držim za tračak* nade i vjerujem u to da će sve bit bolje; da će sve proć nakon nekog vremena; da ću zaboravit??? Ne, uopće se ne želim zavaravati zato jer i sama znam da ću samim tim potiskivanjem i upornim pokušajem zaborava samo sakupljat još više ljutnje i bjesa u samoj sebi... Al opet, ne mogu stvari ostaviti neriješenima/nedorečenima jer, kao da mi nešto brani to uraditi...
-Or nOt.....???
...jedva čekam da ovaj tjedan završi, da si lijepo sve posložim u glavi i krenem dalje.
...jedva čekam da stvari već jednom krenu na bolje.
...jedva čekam da sve ovo već jednom završi.
...eNd.
WAIT, for a minute there… I lost myself… L
...dovoljan je trenutak da se sve preokrene, da se sve (iznenada) promijeni... –pa bio to trenutak sreće ili tuge. Trenutak koji će zauvijek obilježiti naš život... Život stavlja pred nas mnoge prepreke, i svjesni smo tog. Ali nikada nećemo znati kada će sve te prepreke naići.
Kada će nas dotaknuti ruka sudbine, stavljajući pred nas upravo ono neočekivano... Kako nas samo jedan jedini trenutak može zateći, uhvatiti nespremne te nas promijeniti... I što tada?! Kako prihvatiti promjene; promjene koje nas određuju i mijenjaju…?!! I dovoljna je samo jedna sekunda koja će sve promijeniti(zauvijek), predodređena da bude takva kakva jest…
Ponekad, život se čini beskonačnim, mračnim…
Sekunde...minute...sati...dani...mjeseci...godine...
Otežu se u nedogled... I život nam se najednom učini prazan pitajući nas:˝Tko smo; što smo??˝ Skrivajući se ispod svojih osjećaja i pokrivajući se brojnim lažima uvjeravajući sebe da će tako biti bolje, lakše… A što je s onima kojima život pruža razne poteškoće? Kako da onda oni uživaju u njemu?!
Mislimo, ima još vremena, jer uvijek se nadamo tomu... Ne kaže se uzalud da nada umire posljednja… No, što je s njom? Ne shvaćamo... Da vrijeme leti...
Jer ono je jedino za čim možemo beskrajno trčati, a nikad ga doseći...
Život je drzak, bezobrazan, udara tamo gdje najviše boli... Oduzima ono što najviše volimo (/želimo) i najčešće stavlja prepreku pred tim...Stavlja tu nezaustavljivu prepreku pred one koji ga najviše vole...
Prkosi im u lice pokazujući svoju moć nad njima... Šaljući ih u neku novu beskonačnost... Život ih iznevjeri…
Vječno pitanje je ono zašto najbolji odlaze prvi?!
Kad znamo da su nam takvi* najviše potrebni...
Oni su vjerojatno naši putokazi, naše smjernice... Anđeli koji nam pokazuju ljepotu života...
Ah, kako nas samo život zateče... Dan za danom; uništava naša *srca*... I što ostavi od njih?
Ponekad, tek kad nas netko zauvijek napusti, shvatimo koliko smo ga zapravo voljeli; koliko smo ga trebali... Samo da kaže da je sve u redu; da kaže da nas život neće razočarati. No ipak, on to učini.
A glasa koji bi rekao da je sve u redu nema...
//Sve su to tako male su stvari koje su nam ipak važne... Sitnice koje mi (nam!!) pokazuju pravi put.
Ali vjerujem da će jednom doći trenutak... Kada ništa više neće biti isto, kada će se pojaviti taj moj anđeo kojeg taj put neću pustiti... Neki toliko velik putokaz da nećemo vidjeti cestu pred sobom... Tad ćemo (nadam se) napokon doći na svojem i ispuniti svrhu svojeg postojanja; svrhu *života*... Krenuvši tim putem...//
IMaJU li lAŽne suZE smiSLa? ŠtO pORuČuJu?
...until you spoke,
and showed me understanding is a dream,
i hate these people staring,
make them go away from me...
"Pogledaj me,ja mogu glumiti ljudsko biće."
and this is why I hate you
and how I understand
that no-one ever knows or loves another
or loves another...
Što si ispod toga,
neznanče?
-Gomila emocija i senzibilnosti koje se u gorkim suzama spajaju u jednu cjelinu?
Jesi li to ti;
pakleni znanče čije riječi udaraju u život kao bubanj,
ostavljajući pomahnitali um i bezobraznu bol?
Ak jesi,
ond si i dalje čovjek.
Pripadnik asimiliranog kolektiva.
-Upravo to.
Ništa superiorniji.
Hmmm, samo možda gluplji.
but now the sun shines cold
and all the sky is grey
the stars are dimmed by clouds and tears
and all i wish
is gone away
all i wish
is gone away
all i wish
is gone away
x
... + nOThiNg tO sEe,mOVe aLoNG! +
Ovih nekoliko dana kao da joj je sve počelo gubiti smisao... Počela se daviti u vlastitim greškama i psinama koje joj ne daju mira... Izgubljena je i nema snage to nikom kazati, pa čak ni onim najbližima... Jer zna; nitko to neće moći razumjeti, nitko to neće moći osjetiti, NITKO... Osamljena, u svOm svom bunilu i tunelima punih osjećaja koji obiluju putovima različitih duljina ne može pronaći svjetlost, put koji će je izvući iz novonastale situacije... Previše je tame i spleta događaja koje ne može tek tako zaboraviti, izostaviti... Preteško je; preteško je stalno praštati i nadati se boljem... Pa gdje su tu svrha i bit?? Zbunjuje takav način života -bez svrhe...
I uvijek je bila ono što su očekivali od nje, dok jednom nije odlučila da takva više ne želi biti. Da želi biti samo svoja, da želi sama odlučivati i živjeti na svoj način... I uspjela je; promijenila se i pokušala zaboraviti kako je to biti krhk, ranjiv, lomljiv... No, dali je to tako doista?
Ne želi više prodirati duboko u prošlost, radije neka miruje, jer nikom nije donijela dobra... -a ponajprije ne njoj... U svemu tom je uvijek postojao i on, onaj koji je jednog dana odlučio otići; i s čim se ona složila... Rekavši da je u njemu problem -znala je da laže, no ipak ga je pustila... Čemu izigravati lažnu sreću? Sreću koja ne postoji?
...jer možda se poslije i htio vratiti ali ga je svojom hladnokrvnošću obeshrabrila. Otišao je zato što ju više nije htio više imati; nije ju htio dijeliti... Ne želi više igrati skrivača u kojem ona uvijek broji. Umorna je... Jednostavno je, a opet komplicirano
...sad, dok ga i dalje nema i nikad ga više nije dotakla, počinje razmišljati dali ga je ikad i bilo??
I niti jedan put ne vodi do spasa, do nekakvog razumnog odgovora na pitanje koje si konstantno ponavlja! Kako razabrati; kome da vjeruje i kako da razlikuje dobro od zla... Svaki put je kad je vjerovala i voljela ostala bi povrijeđena i razočarana; najprije u samu sebe... I znala je da će sve to ostati još samo jedna njena tiha patnja koju ju dovodi do samog ruba...
I što da sada radi...?
...rAG dOlL liViN´ iN a mOvIE...
Marioneta...
I visiš na koncima sudbine što se okrutno igra tvojim emocijama. Tvori od tvojih osjećaja nekakvu pomoć pri skidanju ˝ljušture˝ koju si nekoć imao, a izgubio si je pri ponovnom proživljavanju svega što te čini (ne)sretnim... Živio si, bio voljen, no dali si i ti volio!???
Lutka...
Bila si lutka koja je od prvog trenutka znala da neće sve završiti onako kako je isplanirala. Predala si se osjećajima i nisi marila; oh kako si se predala. Za njega si bila još samo jedna u nizu, još jedna koju će uništiti, bila si njegova lutka -ona koju je topio... Lutka u prelijepoj točkastoj haljini kojoj je govorio najslađe riječi -laži kojima je vjerovala.... Bila si lutka kojoj je tepao. Bila si lutka koja mu se nakon pozdrava tri puta vraćala u zagrljaj. Je**** lutka...
Figura...
Što sada draga? Shvaćaš li da ne možeš uvijek sve planirati? -uvijek će neki vagon iskočiti iz tračnica koje si gradila! Razočarana si? Tužna? Želiš pobjeći i nikada reći zbogom?
Što je mila? Izgubila si se u vlastitim emocijama koje stoje nakupljene kao nekakva kobna sjena, što te samo želi iskoristiti kao i što te iskoristio on??
No, znaš što osječaš, zar ne...? Samo se bojiš priznati, bojiš se izustiti to...
-Žao mi je.
-Ne.
+
Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o ljubavi.....
...Postoji li nešto iznutra što nam katkad govori kojim putem života trebamo skrenuti...?
...POVEDI ME...
Jer srce zna...
Ono osjeća..
Ono vjeruje...
Svemu onome što razum ne shvaća i nikad shvatiti neće...
Jer možemo li sa sigurnošću tvrditi da smo ikada bili onako potpuno ispunjeni i sretni tamo gdje nas je samo razum odveo…?
I svi moji problemi su premali... Premali da bi uspoređivala...
PeOplE alWAYs lEAve... -tHank U 4 tHAt*...=I
I'm so tired of being here
suppressed by all of my childish fears
and if you have to leave
I wish that you would just leave
because your presence still lingers here
and it won't leave me alone...
...There's just too much that time cannot erase...
I've tried so hard to tell myself that you're goneand though you're still with me...
Život ili smrt? Pakao ili nada?
Da li da nastavim ili da se vratim? Da li da umrem i oslobodim se svih patnji jednom zauvijek ili da nastavim živjeti u ovom paklu od mog života?
Rekla sam sebi: Požaliti ćeš! , i odlučila se vratiti. Dosta dugo je sve bilo u redu. No svojevremeno sam morala požaliti.
Posljednjih dana se nadam da ću se uskoro ponovno naći u takvom stanju, jer to je jedini način mog spasa. No ujedno me i strah. Strah, da ponovno odlučim isto; strah da ipak jednog dana u dalekoj budućnosti nema nade za mene; strah da ne postoje stvari koje su vrijedne mog života i moje žrtve .....
No, nije me strah smrti. Više me strah me života, onog što on donosi. Strah me da ću se (opet) žrtvovati uzaludno i kasnije ispaštati(-opet). Da neću naići na nadu; na spas; na život. Strah me da nema nade. -Jer, možda sam jednom i uspjela uzdignut se iz samog dna, al bih li mogla ponoviti to*? No ipak, ne znam dal više ima nade; ne za ljude poput mene.
...ostavio je za sobom mnogo slomljenih srca i mnoštvo pjesama... Mnoštvo pjesama po kojima ćemo ga se sjećati i u kojima će on živjeti...
Can a SONG replace a broken heart?¤
No
No
No
No
No
˝Taj dan˝ je treba bit isti k`o i svaki drugi... -dizanje rano ujutro sa spoznajom i uopće prihvaćanjem tog da trebam poć u školu... -pa sad; htjela ja to il ne!!
Pak, ˝taj dan˝ se pokaza nešto drukčijim od ostalih. Donio je onu* nenadanu i ponajprije neočekivanu šokantnu vijest; vijest za koju sam smatrala da je riječ o nekakvoj grešci ili pak nečijoj lošoj šali...
No, na poslijetku se ipak pokazalo da su ti koji su širili vijest hodnicima, nažalost bili u pravu...
Novonastala vijest pokazala se ispravnom i on je stvarno već bio mrtav...
Tada je sve postalo nekako drukčije, neopisivo... Kad znaš da nekog više nema i da više nikad nečeš čuti njegov glas; novu pjesmu; možda čak i album; a kamoli doživjeti koncert... Nisam htjela priznat da je ON* mrtav, konstantno sam si to negirala dok na poslijetku nisam i sama shvatila da ja tu ništa ne mogu... Koliko god to bilo, tužno, žalosno, šokantno, za neke čak i (PRE)bolno... -dogodilo se...
Samo sam htjela reć da je umro čovjek koji je tek trebao ˝okusiti˝, i doživjeti život... Ispred kojeg je trebao biti još niz uspjeha... Čovjek koji se naporno trudio da bi postigao ovo što dosada i jest... I unatoč svemu tom glazbu nije smatrao mukotrpno, nečim što se treba tek tako obaviti; baš naprovit; živio je za nju! Njegov glas, talentiranost, pjesme spjevane na iskren i osjećajan način; osmjeh pun dragosti te oči koje su bile ˝ogledalo˝ njegove duše i dobra srca pobudile bi razno razne emocije i misli u kod ljudi...
°°°...everyONe is sCreAMing, I`Ve triED tO maKE a sOUnD BUt nO ONe hEaRS mE...°
°Nemam snage...°
°...Ovaj put me nema...°
°Umorna sam od svega...°
°°°....
°Suza mi pada niz lice...°
Nisam više sretna kao nekad...
Pogriješila sam...°°
Pomozi mi... Spasi me...
Digni me s dna,
°nemoj dopustiti da opet ostanem°
sama u ovom mračnom svijetu...
Sama..
°°zašto se trudim?°°
Nije ni važno koliko se uopće trudim...
...kad nitko to ne shvaća,
°°°da nije to onda sve uzaludno??
°Nije ni važno, ne moram se više truditi...
Nije važno kako je meni...
Svejedno je...°
°Tražim, tražim neki put...°
Neki znak...
Nešto što će me umiriti...°
Smiriti ovu bol ili da je jednostavno progutam?°
°Da progutam sve što me mući i da pustim da živi u meni...
Možda je tako najbolje...°°°